Osnovna škola Davorina Trstenjaka Hrvatska Kostajnica

Moji su učenici s veseljem u ruke primili knjigu Ivane Brlić Mažuranić Priče iz davnine. Lektirni naslov za mjesec studeni. Knjige smo posudili u našoj školskoj knjižnici.
Tek što su počeli listati knjige uslijedilo je veliko razočarenje. Gotovo sve i jedna, od dvanaest knjiga je bila išarana i ispisana dječjim rukopisom. Bilo je tu i prostota. 
U školi vas sve učimo da se knjige trebaju čuvati, a pod time se podrazumijeva da knjigama ne trgate listove, da ne šarate i ne pišete po njima. Kako se ovo dogodilo? I tko je ovo napravio? Što mislite?
Meni i mojim učenicima je teško izvesti zaključak, a odgovore svi dobro znamo. Teško nam je izvesti zaključak, jer znamo da vas sve učiteljice, učitelji, nastavnice i nastavnici  uče da se knjige trebaju čuvati. Učinili su to učenici naše škole, isti oni koje od prvog do osmog razreda učimo da se knjige trebaju čuvati da bi svi učenici naše škole mogli uživati u njima sada i puno godina unaprijed. Zbunjeni smo i tužni.
Tužna, poručujem svojim sadašnjim učenicima, kao što sam i svim svojim bivšim učenicima poručivala, molim vas djeco, nemojte šarati po našim zajedničkim knjigama, nemojte pisati i crtati prostote po njima, nemojte ništa pisati u njih. Možda  je to u nekom trenutku nekome zabavno, ali nikako nije ispravno i tako se ne treba postupati s knjigama.
Nadam se da će ovaj tekst nekoga potaknuti da to više ne radi ili da ne radi nikada.